DRUŠTVO POVJESNIČARA UMJETNOSTI HRVATSKE

SRIJEDA, 25. veljače 2015. u 18:30
DPUH, Preradovićeva 44

Ana Šeparović
Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“

Nepoznata faza u opusu Jerolima Miše (1920. – 1923.)

U dosadašnjim periodizacijama Mišina opusa stvaralačko razdoblje između 1920. i 1923. nije posebno isticano, već su radovi iz tog vremena, ovisno o prevazi stilskih značajki, uvrštavani u prethodni (secesijsko-ekspresionistički), odnosno u sljedeći (magično-realistički) dio opusa, što je rezultiralo narušavanjem stilske i tematske homogenosti obiju stilskih cjelina. Na temelju uočenih zajedničkih značajki i određenih stilsko-tematskih koherentnosti izdvojena je ova, kratkotrajna i prijelazna, ali nezaobilazna i prekretnička epizoda u umjetnosti Jerolima Miše, koja će se u izlaganju promatrati u kontekstu druge, također prijelazne faze Proljetnoga salona, obilježene paralelizmom sezanističkih i ekspresionističkih nastojanja. Nakon Mišina putovanja u Beč 1919. u njegovoj se umjetnosti javljaju sezanističke komponente (volumen, prostorna jasnoća i usitnjeniji potez), dok se nakon boravka u Njemačkoj 1922. na sezanističke komponente nakalemljuju ekspresionistički elementi, poput snažnije gestualnosti poteza, razlijevanja forme, upotrebe čiste boje i dramatičnih osvjetljenja. Ovo je razdoblje presudno i u smislu trajnog određenja temelja njegove estetsko-kritičke misli u Nietzscheovu vitalizmu i Bergsonovu intuicionizmu. Tada nastaju i neki od Mišinih kreativnih vrhunaca, poput slika Prijateljice i Pučišća. Uslijed prodora mlađe generacije (Uzelac, Trepše, Gecan, Tartaglia i dr.) Miše počinje izlagati s Grupom nezavisnih, čiji je bio jedan od glavnih ideologa. Uskoro iz njegovih djela nestaju progresivna avangardno-ekspresionistička obilježja te on magično-realističkim izrazom pristaje uz maticu hrvatske likovne umjetnosti trajno ostajući paradigmatski primjer hrvatskoga likovnog antimodernizma.

Ana Šeparović diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2003. godine povijest umjetnosti i muzeologiju te 2014. obranila doktorsku disertaciju pod nazivom Jerolim Miše (1890–1970) u hrvatskome slikarstvu i likovnoj kritici. Od 2005. zaposlena je u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“, od 2007. kao leksikografska suradnica, a od 2012. kao leksikografkinja  ̶  urednica u redakciji Hrvatskog biografskog leksikona. Istraživački je usmjerena na hrvatsku likovnu umjetnost prve polovine 20. stoljeća, osobito na veze slikarstva s likovnom kritikom i estetikom.

Raspored svih predavanja

SRIJEDA, 11. veljače 2015. u 18:30
DPUH, Preradovićeva 44

Antonia Došen
Muzej za umjetnost i obrt

Sakralna arhitektura 18. stoljeća na području grada Gospića

Područje Ličko-krbavskog arhiđakonata ušlo je u sastav Karlovačkog generalata 1712. godine. Dolaskom vojnokrajiške vlasti, a uz suglasnost senjsko-modruškog biskupa, osnivale su se župe i imenovali župnici. Prve župe na ovom području formiraju se već u drugom desetljeću 18. stoljeća, dok se prva sakralna građevina na tlu novog naselja Gospić bilježi tek  polovinom stoljeća. Bilo da su izvorno podignute u 18. stoljeću ili su barokizirane, sakralne građevine gospićkog područja uvjetovane su povijesnim naslijeđem kraja u kojem su podizane te vojnokrajiškom upravom. Među prvim i najranije podignutim sakralnim gradnjama bio je kapucinski hospicij u Kaniži, na hodočasničkom putu između Karlobaga i Gospića. Istovremeno je u samom Gospiću postojala kapelica sv. Ivana Krstitelja koja je porušena čime je izgubila svoj longitudinalni pravokutni tlocrt te se nanovo gradi kao barokna oktogonalna centralna građevina. Ove se prve dvije sakralne gradnje na području današnjeg Gospića nisu sačuvale, ali se kartografskim izvorima može rekonstruirati njihov izgled i značaj za daljnji razvoj naselja. Samo središte Gospića obilježile su i dvije tipizirane vojnokrajiške crkve postavljene u istoj uličnoj liniji sačinjavajući glavne vertikale naselja – katolička crkva Navještenja Blažene Djevice Marije i pravoslavna crkva sv. Velikomučenika Georgija podignute u posljednja dva desetljeća 18. stoljeća. Predavanje obuhvaća i ostale sakralne građevine Ličko-krbavskog dekanata te se tipološki obrađuju njihove zajedničke karakteristike i međusobni utjecaji.

Antonia Došen diplomirala je  povijest umjetnosti, hrvatski jezik i književnost te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Upisala je 2010. godine poslijediplomski studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru s temom Novus Atlas u zbirci tiskarstva i knjigoveštva MUO. Trenutno na Poslijediplomskom doktorskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izrađuje disertaciju Urbanizam i arhitektura grada Gospića od 18. do 20. stoljeća. Radi kao kustosica u zbirci grafike Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.

SRIJEDA, 4. veljače 2015. u 18:30
DPUH, Preradovićeva 44

Tanja Trška
Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet u Zagrebu

Između umjetnosti i književnosti – dubrovački nadbiskup Lodovico Beccadelli i likovna kultura renesansne Italije

U biografiji dubrovačkog nadbiskupa Lodovica Beccadellija (Bologna, 1501. – Prato, 1572.), njegov dugogodišnji tajnik Antonio Giganti naglasio je prelatov poseban odnos s velikim ličnostima talijanske renesanse, navodeći da su ga „beskrajno voljeli najodličniji i jedinstveni umjetnici“, među kojima Tiziano Vecellio, autor Beccadellijeva portreta u firentinskoj Galleriji degli Uffizi, te Michelangelo, s kojim je nadbiskup održavao kontakt putem pisama i soneta. Tijekom dugogodišnje karijere provedene u različitim kulturnim i umjetničkim središtima, Beccadelli je ostao vezan za likovnu kulturu rodnoga grada prvenstveno narudžbama od bolonjskih umjetnika – slikara i grafičara Giulija Bonasonea te arhitekta Bartolomea Triachinija – ali i prijenosom bolonjskih modela u potpuno novu, dubrovačku sredinu. Beccadellijeve narudžbe i zbirka umjetničkih djela, kao i njegovi stavovi prema likovnim umjetnostima općenito, bitno su određeni željom za oživljavanjem i bilježenjem vlastite prošlosti, a odabir pojedinih likovnih sadržaja vezan je za humanističku kulturu i književna ostvarenja talijanske renesanse.

Tanja Trška završila je studij povijesti umjetnosti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2004., a doktorirala 2014. godine na Scuola Normale Superiore u Pisi i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu temom Lodovico Beccadelli e le arti visive / Lodovico Beccadelli i likovne umjetnosti. Od 2008. godine zaposlena je kao znanstveni novak pri Katedri za renesansu i barok Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se temama iz likovnih umjetnosti renesanse i baroka, posebice kulturnim vezama s Italijom.

utorak, 3. veljače 2015. u 12 sati
DPUH, Preradovićeva 44

Istraživanje kompleksa dvorca Brezovice

Izvještaj treće faze istraživanja studenata Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Izdavači: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, 2014.

Publikaciju predstavljaju: dr. sc. Zvonko Maković, predsjednik DPUH-a, dr. sc. Dubravka Botica, urednica, dr. sc. Jasmina Nestić, Andrea Manzoni i Nika Šimičić, članice uredništva.

Predavanje se neće održati. Naknadno ćemo objaviti alternativni termin održavanja predavanja.

Krasanka Majer Jurišić

           Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb

          Javne palače u Dalmaciji – reprezentativna upravna arhitektura

          gradskih središta od 15. do 18. stoljeća 

Kategorija javne arhitekture uključuje građevine namijenjene upravi i sudstvu, građevine s trgovačkim, odnosno gospodarskim funkcijama te građevine za školovanje, zdravstvo i socijalnu skrb. Upravne građevine, kao poseban element gradske arhitekture, nastaju u razvijenom srednjem vijeku. Njihova je zadaća bila odgovoriti na nove potrebe komunalnog društva i u njima se odvijao rad gradske uprave i sudstva. U Dalmaciji se ovaj arhitektonski tip ostvaruje u obliku komunalne palače koja obuhvaća i upravne i sudske, ali i prostorije privatne namjene kojima se koristi knez. Izdvajanjem pojedinih funkcija javljaju i drugi arhitektonski oblici: vijećnica, loža i kneževa palača, odnosno samostalne zgrade za potrebe zasjedanja vijeća, za sudske poslove te za stanovanje. Iako su dalmatinske upravne palače građene mahom u srednjem vijeku, tijekom 15. i 16. stoljeća, u prvo doba mletačke uprave na našoj obali, nastavlja se njihova izgradnja, kao i pregradnja i preoblikovanje postojećih. Period koji je uslijedio, sve do 1797. godine, nisu obilježili značajniji građevinski pothvati na polju upravne arhitekture, ali je od važnosti način na koji se tada s javnim palačama postupalo i kako su one uređivane i održavane. Istraživanje povijesti gradnje upravnih objekata u mletačkoj Dalmaciji pokazalo je njihovu složenost. Svaka je javna palača zaseban primjer i svjedok vremena u kojem je izgrađena, odnosno u kojem se naknadno pregrađuje. Analizom je potvrđeno da javne palače nastaju kombiniranjem postojećih modela privatne izgradnje, naravno s određenim modifikacijama s obzirom na upravne, administrativne i sudske funkcije. U nekim slučajevima ponavljaju se tradicionalni modeli što je ujedno i pokazatelj zatvorenosti lokalne sredine, dok se u nekima ostvaruju sasvim nove sheme. Zbog svog političkog značaja javne su palače imale naglašenu reprezentativnu ulogu, kako u dominiranju urbanim tkivom, tako i u vizualnom identitetu samog grada. Istovremeno, spomenute su građevine, kao reprezentativni materijalizirani odraz moći i ugleda lokalne zajednice, često bile uzorom za privatne narudžbe. Ta dvosmjernost utjecaja ujedno i dodatno povezuje ove arhitektonske modele u međusobno isprepletenu arhitektonsku grupu. Ono što ih razlikuje njihove su funkcije i stoga se u ovom slučaju doista možemo prikloniti funkcionalnoj tipologiji i kao jedinstveni arhitektonski tip odrediti samu javnu palaču.

Krasanka Majer Jurišić rođena je 1975. u Zagrebu. Na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu doktorirala je 2012. s temom Javne palače u Dalmaciji u vrijeme mletačke uprave. Autorica je više znanstvenih i stručnih radova iz područja povijesti umjetnosti renesanse i baroka. Urednica je časopisa Portal i članica uredništva časopisa Kvartal. Godine 2009. dobila je Povelju Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Od 2003. zaposlena je u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Trenutno radi kao viši konzervator povjesničar umjetnosti i voditelj je Odsjeka za dokumentaciju nepokretne baštine te se bavi istraživanjima i konzervatorsko-restauratorskim radovima. 

PROGRAM_PDF

RADIONICA JE POPUNJENA

Marko Rašica na natječaju Hrvatska lijepa knjiga

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb, 2014.
Likovna monografija, autorica: Sanja Žaja Vrbica, urednica: Irena Kraševac, izvršna urednica: Martina Petrinović, dizajn: Mario Aničić, fotografije: Milan Drmić, Miroslav Dvorščak, Jovan Kliska, Tomislav Turković, Darko Vrbica

Likovna monografija Marko Rašica autorice dr. sc. Sanje Žaja Vrbica izabrana na natječaju Hrvatska lijepa knjiga kao jedna od 19 knjiga koje će sudjelovati na međunarodnom natječaju Best Book Design from all over the Worldkoji će se tijekom ožujka iduće godine održati u Leipzigui izložbu Book Art International koja se održava u sklopu Međunarodnog sajma knjiga u Frankfurtu.

Zaklada Stiftung Buchkunst iz Frankfurta na Majni i ove je godine povjerila Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu organizaciju izbora knjiga za natječaj Best Book Design from all over the Worldi izložbu Book Art Internationalna kojima se predstavljaju dosegnute razine stvaralaštva likovnih urednika, dizajnera te tiskarskog umijeća. Odabrane knjige nakon sajmova u Leipzigu i Frankfurtu postaju dio fonda German Museum of Books and Writing, koji je dio Njemačke nacionalne knjižnice (Die Deutsche Bibliotek).

Više o natječaju na www.nsk.hr

Zaključak stručne rasprave Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske održane 17. prosinca 2014.

dokument

SRIJEDA, 3. prosinca 2014. u 18:30
DPUH, Preradovićeva 44

Kosjenka Laszlo Klemar
Muzej suvremene umjetnosti

Položaj i uloga srednjovjekovnog samostana sv. Marije u Bribiru

Franjevački samostan sv. Marije u Bribiru, glavnoj rezidenciji najmoćnijeg hrvatskog srednjovjekovnog plemenitaškog roda (Šubića), osnovan je početkom 14. stoljeća. Osnovao ga je najistaknutiji član roda, ban Pavao I. Šubić, koji je u njemu (u crkvi sv. Marije) i pokopan. Istu praksu slijedili su i njegovi nasljednici na mjestu vodećih članova roda. Pored uloge svojevrsnog rodovskog mauzoleja, bribirski je samostan imao ulogu važnog religijskog i kulturnog središta. Bio je to prvi franjevački samostan osnovan u kontinentalnom dijelu današnje Dalmacije, podalje od dalmatinskih gradova. Svojim fizičkim karakteristikama nije bitno odudarao od svojih priobalnih uzora, a sačuvani ulomci skulpture i arhitektonske dekoracije svjedoče o visokoj razini izvedbe. U izlaganju naglasak je na položaju samostana unutar perimetra srednjovjekovnog grada/utvrde te na njegovoj ulozi i utjecaju unutar užeg (lokalnog) i šireg (regionalnog) konteksta. Izlaganje je velikim djelom rezultat rada na doktorskoj disertaciji Bribir (Varvaria) i organizacija teritorija od antike do Šubića.
 

Kosjenka Laszlo Klemar rođena je 1979. u Zagrebu. Diplomirala je povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2005. godine. Na istom je fakultetu 2006. upisala poslijediplomski doktorski studij medievistike. Disertaciju pod nazivom Bribir (Varvaria) i organizacija teritorija od antike do Šubića obranila je 2012. godine. Tijekom 2007. i 2008. surađivala je na znanstvenom projektu IRCLAMA (FP6 okvirni program) Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i rani srednji vijek Sveučilišta u Zagrebu u svojstvu asistenta programa Arheološki parkovi/Archaeolo­gical parks. Od 2013. radi u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Program su financijski podržali Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.