Ciklus predavanja u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske

datum1
naslov1
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Mramorna skulptura i altaristika baroknih stilskih značajki važan je ulomak umjetničke baštine Rijeke i Hrvatskog primorja, a pojedina ostvarenja označavaju i vrhunce u panorami kulturnog krajolika Hrvatske. Formiranje korpusa mramornih oltara koji danas prepoznajemo kao vrijednu kulturnu cjelinu započelo je u posljednjem desetljeću 17. i nastavilo se tijekom cijelog 18. stoljeća. Uz umjetničke utjecaje bogate venecijanske produkcije posredovane susjednim središtima poput Gorizije, ali i Gradisce ili Ljubljane, moguće je izdvojiti i određene posebnosti koje su utjecale na mjesne naručitelje, umjetnike i djela. Ove posebnosti proizlaze iz društveno-povijesnog značaja Rijeke i Hrvatskog primorja kao područja čvrsto inkorporiranih u srednjoeuropski, habsburški politički i kulturni krug na njegovoj granici prema Mletačkoj Republici.
ZAGREB
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti
Danko Šourek rođen je 1979. godine u Zagrebu. Godine 2005. diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je na Odsjeku za povijest umjetnosti od 2006. godine zaposlen kao znanstveni novak u zvanju asistenta (od 2012. višeg asistenta). Godine 2012. doktorirao je s temom Mramorna skulptura i altaristika 17. i 18. stoljeća na području Rijeke i Hrvatskog primorja. Istraživački je usmjeren na teme povezane s povijesno-umjetničkom baštinom od 15. do kraja 18. stoljeća, osobito na području sjeverozapadne Hrvatske.
datum2
naslov2
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Ladanjsko graditeljstvo na zadarskom otočju od kraja 14. do početka 18. stoljeća
Korpus spomenika ladanjske izgradnje na zadarskom otočju u razdoblju od kraja 14. pa do početka 18. stoljeća broji tridesetak spomenika u različitim stupnjevima sačuvanosti: od porušenih, ali dokumentiranih građevina, preko ruševnih i pregrađenih, do onih dobro očuvanih među kojima je samo nekolicina obnovljena i u funkciji. Tom broju treba pridružiti i stotinjak arhivski potvrđenih građevina. Najveći broj ladanjskih građevina smješten je na najvećim i najplodnijim otocima, Ugljanu, Pašmanu i Dugom otoku. Drugi manji otoci sa značajnim brojem ladanjskih građevina su Iž i Rava, a pojedinačna ladanjska zdanja nalaze se i na otocima Pagu, Viru, Bapcu, Vrgadi, Lavdari i Molatu. Većina korpusa može se tipološki klasificirati u tri glavne kategorije: pojedinačne utvrđene kuće-kule, utvrđeni ladanjsko-gospodarski sklopovi te ljetnikovci s izraženom ladanjskom namjenom. Najčešći oblik ladanjske izgradnje predstavlja utvrđeni ladanjski sklop s kućom, gospodarskim zgradama, kulom i kapelom zaštićenih visokim ogradnim zidovima. Utilitarna i obrambena namjena ladanjskih zdanja u skladu je s povijesnim i ekonomskim prilikama zadarskog područja u vrijeme turskih provala kada osiromašeno zadarsko plemstvo, pojedini imućni trgovci te crkveni dostojanstvenici podižu svoje ladanjske građevine kao centre otočkih gospodarstava te kao utočišta od ratnih stradanja i epidemija kuge. Skromna arhitektura ladanjskih kuća, proizašla iz iskustava tradicionalnog pučkog graditeljstva, mjestimice je obogaćena arhitektonskom i plastičkom dekoracijom koja proizlazi iz gradske arhitekture, a uključuje oblikovanje okvira vratâ, prozora i balkona, reljefnih grbova, kamenih krunâ cisterni i natpisnih ploča u renesansnom i baroknom slogu. Izrazitiji ladanjski element takve arhitekture predstavljaju vrtovi artikulirani šetnicama i stupićima pergola koji su, međutim, sačuvani u manjem broju.
ZADAR
Sveučilište u Zadru, Odjel za povijest umjetnosti
Sofija Sorić rođena je 1975. godine u Zadru. Studij Povijesti umjetnosti i talijanskog jezika i književnosti završila je 2003. godine na Sveučilištu u Zadru, a doktorirala 2013. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2004. godine zaposlena je kao znanstveni novak na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, a od 2009. godine zaposlena je na istom Odjelu u statusu asistenta, a zatim (2013.) višeg asistenta. Na Odjelu izvodi nastavu iz temeljnih kolegija Osnove arhitekture i Osnove povijesti umjetnosti. Znanstveno je usmjerena istraživanju profane arhitekture srednjeg i novog vijeka, posebice ladanjske i stambene arhitekture.
datum3
naslov3
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Carsko kraljevsko Središnje povjerenstvo bilo je preteča današnjeg austrijskog Saveznog zavoda za spomenike (Bundesdenkmalamt) u vrijeme kada su hrvatski krajevi bili dijelom Austro-Ugarske. Sedamdesetak godina djelovanja Povjerenstva obilježile su mijene poimanja umjetnosti, raslojavanje povijesnih disciplina te promjene intervencijskih koncepata i metoda.
U prvom su se razdoblju (1850. – 1873.) zbog neiskustva i nedostatka financija intervencije ograničavale na konsolidiranje, preventivnu zaštitu i konzerviranje (šibenska katedrala, Augustov hram u Puli, Sv. Ana u Donjoj Vrijeski, porečka katedrala, splitska katedrala), a u rijetkim slučajevima i na minimalno stilsko restauriranje (šibenska katedrala, sv. Marija u Glogovnici, Eufrazijeva bazilika). U drugom je razdoblju (1873. – 1902.) prevladavala historicistička tehnicistička teorija umjetnosti, stoga su odluke donosili umjetnici. Pri intervencijama se može razlikovati arheološki (atrij Eufrazijane, Hauserove obnove) i estetski pristup (Ferstelovi prijedlozi za kor splitske katedrale i Eufrazijanu, posljednja tri kata zvonika splitske katedrale) koji su se katkada sukobljavali (matronej zadarske katedrale) ili miješali (unutrašnjost splitske katedrale). Prekretnica prema očuvanju autentičnosti su bile 1890-e godine (Porta gemina u Puli i mozaik nad trijumfalnim lukom u Eufrazijani). Treće razdoblje (1902. – 1911.) obilježilo je jačanje konzervatorske koncepcije zaštite kulturne baštine. Promjena paradigme na vrhu uzrokovala je nesporazume s podređenima odgojenim u duhu historicizma i stilskog restauriranja (zadarska katedrala, dubrovački satni toranj, stara biskupska palača u Splitu, gradska loža u Hvaru). U četvrtom se razdoblju (1911. – 1918.) veliku pažnju pridavalo obnovi skromnijih umjetničkih ostvarenja i očuvanju ambijenata (vedute Raba, Trogira, Zadra i Splita, obala pred gruškim ljetnikovcem Gradić).
Na pojednačnim se kulturnim dobrima mogu pratiti mijene konzervatorskih doktrina i intervencijske metodologije Središnjeg povjerenstva. Može se zaključiti kako su ona vrlo rano bila uključena u europski kult spomenika.
ZAGREB
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti
Franko Ćorić rođen je 1976. u Metkoviću. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 2001. godine povijest umjetnosti i germanistku. Poslijediplomski studij povijesti umjetnosti upisao je 2002. godine. Od 2004. godine zaposlen je kao znanstveni novak-asistent na Katedri za zaštitu kulturne baštine Odsjeka za povijest umjetnosti na projektu prof. dr. sc. Ive Maroevića, a od 2007. godine na projektu dr. sc. Zlatka Jurića. U nastavi sudjeluje od 2004. godine u okviru seminara predmeta Zaštita spomenika kulture i izbornih kolegija preddiplomskoga studija. Glavno područje interesa mu je povijest i teorija zaštite spomenika u Hrvatskoj u 19. i prvoj polovini 20. stoljeća, veze s njemačkim govornim područjem te suvremena konzervatorska teorija i praksa.
datum4
naslov4
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Intenziviranje istraživanja srednjovjekovne umjetnosti na području kontinentalne Hrvatske te porast broja prepoznatih spomenika datiranih (ili redatiranih) u srednji vijek znatno je povećalo broj elemenata na temelju kojih se može započeti sustavno proučavanje teritorijalne organizacije i kulturnog krajolika u razdoblju od 12. do kraja 13. stoljeća.
U ovom kontekstu, primarni interes izlaganja je obuhvatiti i sagledati kulturni krajolik, odnosno informacije i podatke o izgledu kulturnog krajolika zabilježene u izvorima sustavno povezati u cjelinu i stvoriti sliku o prostoru i sadržajima u njemu. Kulturni krajolik je promatran kao produkt ljudske djelatnosti i kao izraz duhovnosti utisnute u fizički prostor; u širem aspektu, promatran je kao predmet baštine i nositelj informacija o prošlosti koje je potrebno iščitati i interpretirati kako bismo mogli bolje vrednovati, koristiti i, prema potrebi, zaštiti prostor u kojem živimo.
RIJEKA
Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Odsjek za povijest umjetnosti
Danko Dujmović rođen je 1979. godine u Kutini. Diplomirao povijest umjetnosti i povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2008. upisao je Poslijediplomski doktorski studij Medievistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2008. godine zaposlen kao znanstveni novak na projektu Romanika izmedu Save i Drave i europska kultura pod vodstvom Vladimira P. Gossa na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. U sklopu projekta izrađuje doktorat na temu Elementi kulturnog krajolika u pisanim izvorima od 11. do 13. stoljeća u zapadnom međuriječju Save i Drave. Na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci vodi seminare na kolegijima Umjetnost kasne antike i ranog srednjeg vijeka i Umjetnost romanike, te na izbornom kolegiju Muzejska pedagogija koji je pokrenut na njegovu inicijativu.
datum5
naslov5
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Na prvi se pogled teško pronalazi veza kognitivne teorije – koja svoje izvore ima u kognitivnoj psihologiji koja proučava kompleksnije mentalne procese poput učenja i pamćenja, te povijesti umjetnosti. Povjesničar umjetnosti svoj materijal prvenstveno proučava u kontekstu društva te iako postoji cijeli niz teorijskih pravaca koji se orijentiraju na ekspresiju unutarnjih stanja pojedinca kao kreatora umjetničkog djela, čak su i za takav pristup plodniji teoretski pravci poput psihoanalize negoli hladni i proračunati laboratorijski eksperimenti kognitivnih znanosti. No ti su eksperimenti donijeli neka revolucionarna otkrića o kognitivnim procesima te ih struka čiji su primarni interes proizvodi ljudskog uma ne bi smjela zanemariti. Prvo veliko područje zanimljivo povjesničarima umjetnosti područje je novog definiranja kulture: umjesto dosadašnje vizije kulture kao entiteta koji se uči, u koji se rađa i s kojim se pregovara na različite načine, kognitivna teorija donosi epidemiološku teoriju kulture prema kojoj je kultura proces kognicije i komunikacije te tim kopernikanskim obratom pristupa kulturi odozdo, izbjegavajući prazne pojmove kategorija. Takvo viđenje kulture naravno mijenja i pristup slici unutar kulturnog konteksta, gdje slika postaje aktivni sudionik u kognitivnom kulturnom procesu. Drugo veliko područje odnosi se na percepciju, gdje neurokognitivna istraživanja sve više pokazuju da je svaka percepcija konstrukcija, interpretacija koja značajno ovisi o ranije stvorenim mentalnim slikama. U tom se smislu otvaraju novi smjerovi i za istraživanja percepcije umjetničkih djela. U ovom izlaganju donosi se pregled osnovnih postavki kognitivne teorije te će se u kraćim prikazima studija slučaja pokazati njena metodološka uporabljivost za povijest umjetnosti.
ZAGREB
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti
Josipa Lulić asistentica je na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje radi od 2009 godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Karlovcu, a studij povijesti umjetnosti i talijanskog jezika i književnosti u Zagrebu, na istom fakultetu. Njen je istraživački interes vezan uz skulpturu antičkog doba, rimsku religiju, procese kulturne promjene i različite vidove liminalnih pojava u antičkom svijetu. Doktorski je studij upisala 2010. godine te se njeno istraživanje usmjerilo na kognitivni pristup religijskoj skulpturi na području rimske provincije Dalmacije, tema o kojoj je izlagala na više međunarodnih skupova (poput Theoretical Roman Archaeology Conference, London, 2013.). Kao predavač angažirana je na kolegijima Religijska umjetnost u doba Rimskog Carstva, Umjetnost starih civilizacija i Osnove arhitekture.
datum6
naslov6
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Colonia Martia Iulia Salona Felix, glavni grad rimske provincije Dalmacije, nepunih dvjesto godina predmet je znanstvenih istraživanja. Iako su sustavna iskapanja pokrenuta osnivanjem Arheološkog muzeja u Splitu 1820. godine, vrijedne informacije o spomenicima Salone iz prethodnih stoljeća pružaju nam različiti kartografski prikazi, opisi brojnih historiografa i antikvara, kao i sakupljeni arheološki nalazi u privatnim zbirkama. Objedinjavanjem arheoloških istraživanja s povijesnim izvorima i arhivskom dokumentacijom upotpunjava se topografska slika antičkog grada.
Urbs vetus, najstariji dio Salone formira se tijekom 1. st. pr. Kr. Do danas je ostao sačuvan na njegovom sjevernom dijelu segment gradskih bedema s gradskim vratima, Porta Caesarea, obnovljenim u doba Augusta. U južnom dijelu grada nalazio se forum, središte gradskog, upravnog i vjerskog života. S obzirom na pregradnje koje su se zbivale tijekom stoljeća, sačuvalo se vrlo malo javnih spomenika iz ranog salonitanskog razdoblja (ističe se kasnohelenistički monumentalni kapitel). Na sjevernoj strani foruma bili su smješteni tetrastilni hramovi blizanci. S obzirom na njihovu srodnost s hramovima iz Pule, Poreča i Ekvuma te arhitrav s carskim posvetnim natpisom koji se vezuje uz njih, datirani su u drugo desetljeće 1. st. po. Kr. Između hramova se nalazila starija građevina – tribina (rostra). S istočne strane foruma izgrađena je kurija, na sjeveru termalni kompleks, a na jugu bazilika. Zapadno od foruma pružao se kardo koji je vodio na teatar, izgrađen sredinom 1. stoljeća. Južno od teatra nalazio se hram, posvećen Liberu, za kojeg se smatra da je pripadao vjerskom kompleksu, uklonjenom prilikom izgradnje teatarskog kompleksa.
Osnivanjem kolonije, u Salonu pristižu razni obrtnici koji otvaraju prve radionice za potrebe uređenja grada i njegovih građana. Iz tog vremena najbrojniji su nadgrobni spomenici, među kojima se ističu monumentalni primjeri, poput mauzoleja rimske obitelji Lolia, s bogato ukrašenom arhitekturom danas poznatom samo iz preliminarnog opisa i crteža F. Lanze. Mauzolej je bio opremljen i brojnim skulpturama, od kojih su se do danas sačuvale samo neke, poput kipa kćeri Lolije Sekunde te portreta starijeg muškog člana te obitelji. Sačuvani portret je iz posljednjeg desetljeća 1. st. pr. Kr., a pripadao je skulpturi rimskog građanina nadnaravne veličine vjerojatno s togom ili palijem. Istom umjetničkom izrazu nastalom u domaćim radionicama pripadaju i drugi portreti koji pokazuju ranoaugustovski realizam uz odlike verističkog stila što upućuje na razvoj lokalnih radionica u kojima domaći majstori pod utjecajem importiranih umjetnina i pridošlih umjetnika ostvaruju djela znatne umjetničke kvalitete.
SPLIT
Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Odsjek za povijest umjetnosti
Ana Sedlar je rođena u Splitu 1986. godine, gdje je diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu s temom Topografija antičke Salone pod mentorstvom prof. dr. sc. Jasne Jeličić-Radonić. Od 2011. zaposlena je pri Odsjeku za povijest umjetnosti istog fakulteta kao znanstvena novakinja i sudjeluje u izvođenju nastave nekoliko obveznih (Umjetnost Rimskog carstva na tlu Hrvatske, Povijest umjetnosti starog vijeka) te izbornih predmeta (Odabrana poglavlja antičke umjetnosti, Spomenička baština kao povijesni izvor). Godine 2010. upisala je Poslijediplomski doktorski studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Suradnica je na projektu Arhivska građa o antičkoj Saloni. Glavno područje interesa je antičko nasljeđe Salone iz čega je autorica objavila nekoliko znanstvenih i drugih radova.
datum7
naslov7
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Korpus poslijeratne spomeničke plastike u socijalističkoj Hrvatskoj predstavlja količinski obimnu i značenjski iznimno kompleksnu građu koja se odlikuje izraženom stilskom i tipskom heterogenošću. Pored pružanja uvida u specifičnosti poslijeratnog spomeničkog žanra u društveno-političkom kontekstu socijalističke Jugoslavije, cilj izlaganja je predstaviti tipologiju spomenutog korpusa, proizašlu iz analize oko pet stotina primjera spomeničke plastike iz cijele Hrvatske, kao i analizu komparativih primjera nastalih na području Vojvodine i Slovenije u istom razdoblju. Tipologija će biti predstavljena kroz povijesno-umjetničku i socio-kulturalnu analizu izabranih tipskih primjera. Cilj izlaganja je ukazati na obujam građe, njezinu formalno-stilsku raznolikost, te na niz vrijednosnih kriterija koji karakteriziraju poslijeratnu spomeničku plastiku. Jednako tako, ukazat će se na akutne stručne i administrativne probleme u njihovoj obnovi, zaštiti i održavanju.
ZAGREB
Institut za povijest umjetnosti
Sanja Horvatinčić diplomirala je Povijest umjetnosti i Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2010. godine. Od 2009. do 2011. radi kao asistentica kustosa u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici. Od srpnja 2011. zaposlena je na Institutu za povijest umjetnosti kao znanstvena novakinja na projektu Modernost, modernizam i postmodernizam u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća. Od 2011. pohađa Poslijediplomski studij humanističkih znanosti Sveučilišta u Zadru, gdje pod mentorstvom dr. sc. Ljiljane Kolešnik radi na doktorskoj disertaciji na temu poslijeratne spomeničke skulpture u Hrvatskoj u kontekstu europske moderne skulpture.
datum8
naslov8
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
U izlaganju će se kratko opisati stanje u Zadru nakon Drugog svjetskog rata kada je spadao među najrazrušenije gradove u Jugoslaviji, osnovne postavke prvog poslijeratnog regulacijskog plana, razlozi zbog kojih se Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti na čelu s Miroslavom Krležom uključila u obnovu Zadra te jesu li gradske vlasti u Zadru provodile bespravnu gradnju u povijesnoj jezgri (čime su na primjer Alfred Albini i Ivo Bartolić postali bespravni graditelji). Zbog situacije na terenu JAZU je u suradnji s Narodnim gradskim odborom Zadra 1953. godine raspisala opći i anonimni Natječaj za idejnu regulacionu osnovu teritorija grada Zadra na poluotoku te za arhitektonsko-urbanističku skicu najužeg centra grada. Na natječaj je pristiglo četrnaest šifriranih radova, žiri je jednakopravno nagradio tri rada i predložio tri za otkup, a dva su rada odbijena. Najveći dio izlaganja bit će posvećen prezentaciji natječajnih radova i sudbini Idejnog regulacijskog plana koji je nakon natječaja, 1955. godine, izradio arhitekt Bruno Milić, autor jednog od tri nagrađena rada.
ZADAR
Sveučilište u Zadru, Odjel za povijest umjetnosti
Antonija Mlikota viši je asistent na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru. Diplomirala je povijest umjetnosti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zadru. Doktorirala je u rujnu 2013. na Poslijediplomskom doktorskom studiju Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predaje temeljne i izborne kolegije iz umjetnosti 19. i 20. stoljeća te drži seminare iz umjetnosti 20. i 21. stoljeća. Kroz izborne kolegije predaje arhitekturu 20. stoljeća, umjetnost dadaističkog pokreta i Bauhausa. U svom istraživačkom radu posebnu pozornost je posvetila povijesti arhitekture. Spoznaje iznesene u ovom izlaganju rezultat su arhivskih istraživanja za izradu doktorske disertacije na temu Obnova i izgradnja povijesne jezgre Zadra nakon razaranju u Drugom svjetskom ratu.
datum9
naslov9
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Utemeljenjem Zagrebačke biskupije u posljednjem desetljeću 11. stoljeća u pisanoj povijesti pojavljuje se biskupski posjed Dubrava kojeg kralj Ladislav, kao utemeljitelj, daruje zagrebačkim biskupima. Dubrava, kao jedan od najznačajnijih posjeda zagrebačkog biskupa u daljnjoj srednjovjekovnoj povijesti zbog svoje veličine dijeli se u tri posjeda: Dubravu, Ivanić i Čazmu. Središte biskupskog posjeda Ivanić postaje istoimeno naselje, današnji Kloštar Ivanić, koji se u pisanim povijesnim izvorima pojavljuje 1246. godine kada zagrebački biskup Stjepan II. u njega, na zahtjev kralja Bele, dovodi opatice darujući im crkvu sv. Marije koju je izgradio.
Izlaganje će prikazati povijesni kontekst nastanka posjeda i istoimenog naselja kao i njegovu ulogu u širim lokalnim okvirima. Posebna pažnja posvetit će se srednjovjekovnoj organizaciji prostora samog naselja, a u skladu s temom pažnja će se usmjeriti i na postojeću srednjovjekovnu kulturno-povijesnu baštinu (crkva sv. Marije), ali i na lokalitete kojih danas više nema, a pojavljuju se u srednjovjekovnim pisanim izvorima. Vremenski diskurs rada obuhvatit će razdoblje do sredine 14. stoljeća.
RIJEKA
Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Odsjek za povijest umjetnosti
Maja Cepetić je rođena 1984. godine u Zagrebu. Nakon završene opće gimnazije upisuje studij povijesti umjetnosti i češkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirala 2008. godine. Zvanje diplomiranog muzeologa stječe 2010. godine završetkom dodatnog studija muzeologije na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kao asistent/znanstveni novak zaposlena je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci od 2009. godine kada i upisuje poslijediplomski doktorski studij medievistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u okviru kojeg izađuje doktorsku disertaciju. Kao znanstveni novak radila je na projektu „Romanika u međuriječju Save i Drave i europska kultura“ (MZOS) pod vodstvom prof. dr. sc. V. P. Gossa. Dobitnica je istraživačkih stipendija koje je provela na Masaryk University, Brno (2008) te na Central European University, Budimpešta (2011).
datum10
naslov10
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Predavanje se neće održati.
SPLIT
Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Odsjek za povijest umjetnosti
Ivana Meštrov
datum11
naslov11
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
U izlaganju će se prezentirati neke nove spoznaje o predromaničkim reljefima koje su rezultat recentnih istraživanja i to uglavnom već odavno poznate ranosrednjovjekovne skulpture koja je pronađena na području sjeverne Dalmacije. Bit će riječi o dvjema novoprepoznatim klesarskim produkcijama čije je djelovanje uočeno u gradu Zadru, ali i na njemu obližnjim lokalitetima koji su tijekom 9. stoljeća bili u sastavu ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine. Navedena činjenica, kao i opće likovno-stilske karakteristike djela koja su navedenim klesarskim produkcijama atribuirana, bit će razlog njihove datacije u kraj 8. ili na sami početak 9. stoljeća. Osim toga, kroz tri odabrana primjera, odnosno kroz pojedine dijelove predromaničkih liturgijskih instalacija iz Galovca i Biljana Donjih kraj Zadra, te Šopota kod Benkovca, izložit će se novi zaključci do kojih se došlo njihovom detaljnom analizom i reinterpretacijom. Tako će se u slučaju lokaliteta Crkvina u Galovcu upozoriti na činjenicu da je u kasnom srednjem vijeku jedan reljef s tog položaja prenesen na drugi, ne previše udaljen lokalitet na obližnjem otoku, dok će se u slučaju drugih dvaju lokaliteta više pažnje posvetiti arhitravima i zabatima oltarnih ograda, te epigrafičkim sadržajima koji su se, uglavnom fragmentarno, na njima sačuvali. Nova interpretacija ostataka tih posvetnih natpisa donijela je nova i značajna saznanja, kako za raniju hrvatsku povijest, tako i za precizniju dataciju pojedinih već definiranih klesarskih produkcija 9. stoljeća.
ZADAR
Sveučilište u Zadru, Odjel za povijest umjetnosti
Ivan Josipović je rođen 1983. godine u Makarskoj. Godine 2006. na Sveučilištu u Zadru završio je dvopredmetni studij povijesti i povijesti umjetnosti. Od 2008. zaposlen je kao znanstveni novak–asistent na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, i to na znanstvenom projektu Umjetnička baština Jadrana od kasne antike do romanike voditelja prof. dr. sc. Nikole Jakšića. U prosincu 2009. na matičnom je Odjelu izabran u suradničko zvanje asistenta. U dosadašnjem nastavnom radu na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru držao je nastavu i seminare iz više kolegijâ iz svjetske i nacionalne umjetnosti ranog srednjeg vijeka, te umjetnosti Bizanta i ikonografije. Od siječnja 2009. godine upisan je na Poslijediplomski doktorski studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je izvršio sve programom zadane obveze te je u završnom postupku obrane doktorske disertacije pod naslovom Predromanički reljefi na teritoriju Sklavinije Hrvatske između Zrmanje i Krke do kraja 9. stoljeća (mentor: prof. dr. sc. Nikola Jakšić, professor emeritus). Dosad je objavio pet znanstvenih i četiri stručna rada. Član je uredništva časopisa Ars Adriatica i njegov likovni urednik.
datum12
naslov12
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Izlaganjem će se predstaviti novi rezultati istraživanja fenomena pojave, razvoja i transformacija antičke i kasnoantičke, odnosno rimske rezidencijalne arhitekture Dalmacije. Naglasak će biti postavljen na novim spoznajama proizašlim iz istraživanja pojedinih, specifičnih problema, a kroz više tematskih cjelina koje obuhvaćaju analizu upotrebe pojedinih pojmova vezanih uz rimsku rezidencijalnu arhitekturu, prije svega termina villa i njegovih izvedenica, ali i onih pojmova koji su u povijesnim izvorima i u djelima nama suvremenih autora bili korišteni u bliskom značenju terminu villa (poput palatium, praetorium, castrum); analizu kronologije razvoja rimske rezidencijalne arhitekture Dalmacije; izučavanje osnovnih oblikovnih odlika rimskih rezidencijalnih zdanja te prepoznavanje primarne namjere njihova podizanja (kao osnove uspostave preciznije tipologije rimske rezidencijalne arhitekture Dalmacije); preobrazbe rimskih „vila“ i srodnih tipova rimskih rezidencijalnih objekata tijekom šireg razdoblja kasne antike i ranog srednjeg vijeka (podrazumijevajući pod time i istraživanje razvoja novih tipova naseobinskih cjelina adaptacijama i pregradnjama rimskih „vila“). Teorijsku elaboraciju navedenih problemskih cjelina komplimentirat će analiza konkretnih primjera prostora današnje srednje Dalmacije, odabranih kao najreprezentativnijeg uzorka za razumijevanje fenomena pojave, razvoja i transformacija rimske rezidencijalne arhitekture Dalmacije.
ZAGREB
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti
Maja Zeman diplomirala je studij povijesti umjetnosti i ruskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorandica je na Poslijediplomskom doktorskom studiju medievistike istog fakulteta. U razdoblju od 2007. do 2009. surađivala je na projektu IRCLAMA (FP6 okvirni program Europske komisije) Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek Sveučilišta u Zagrebu. Od 2008. zaposlena je na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu kao asistentica te kao znanstvena novakinja na projektu Hrvatska umjetnička baština do ‘stila 1200.’ u europskom kontekstu (voditelj: prof. dr. sc. Miljenko Jurković). Od 2008. pomoćnica je urednika međunarodnog znanstvenog časopisa Hortus artium medievalium; surađivala je na publikacijama iz serije Dissertationes et Monographiae te je bila članica Organizacijskog odbora međunarodnih kolokvija MICKAS-a. Godine 2009. surađivala je na Likovnom leksikonu Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«, a tijekom 2010. i 2011 g. na međunarodnom projektu Transferts et circulations artistiques en Europe à l‘ époque gotique (XIIe–XVIe siècles). Na Odsjeku za povijest umjetnosti uključena je kao izvođač u nastavni program preddiplomskog studija na kolegijima Antička i kasnoantička ladanjska arhitektura istočne obale Jadrana i Rezidencijalna arhitektura rimskog svijeta.

datum13
naslov13
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Djelatnost drvorezbara i slikara iz venecijanske porodice Moronzon zabilježena je u arhivskim spisima na području sjeverne Italije i istočne obale Jadrana u posljednjoj trećini 14. stoljeća i tijekom čitavog 15. stoljeća. Andrija Moronzon može se smatrati osnivačem drvorezbarske radionice sa sjedištem u Veneciji, a prisutan je u dokumentima u razdoblju od 1367. do 1398. godine. Naslijedili su ga sinovi, unuci i praunuci. Dokumentirani su i sačuvani drvorezbarski radovi većine članova porodice. U radionici su najčešće drvorezbarili oltarne pale ili antependije, među kojima su rijetki sačuvani u originalu, a većina samo fragmentarno.
Usprkos dosadašnjim spoznajama o drvorezbarima porodice Moronzon i njihovim djelima, nametnula se potreba za rekonstrukcijom smjera djelovanja pojedinih umjetnika i njihovih radionica, kao i teritorijalnog širenja njihove produkcije, osobito na istočnoj obali Jadrana. Talijanski su se istraživači posljednjih dvadesetak godina često bavili nizom problema vezanih uz članove porodice, no istočna obala Jadrana ostala je u njihovim istraživanjima po strani. U Hrvatskoj su se pak istraživači usmjerili na ostavštinu Mateja Moronzona, budući da su njegove dvije drvorezbarske cjeline iz zadarske katedrale sv. Stošije dokumentirane i sačuvane.
U izlaganju će se pokušati predstaviti cjeloviti pregled drvorezbarskih radova članova porodice Moronzon na području sjeverne Italije i istočne obale Jadrana kako bi se pridonijelo boljem poznavanju te venecijanske drvorezbarske produkcije.
RIJEKA
Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Odsjek za povijest umjetnosti
Barbara Španjol Pandelo je rođena 1979. u Rijeci. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirala je 2002. godine s temom Francesco Squarcione i njegov krug, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2009. godine obranila je magistarski rad pod naslovom Gotička drvena skulptura u Istri (1250.–1450.). Od 2011. godine upisana na poslijediplomski doktorski studij Humanističke znanosti Sveučilišta u Zadru. U siječnju 2003. godine izabrana u naslovno suradničko zvanje mlađeg asistenta na Odsjeku likovne kulture pri Filozofskom fakultetu u Rijeci te kao vanjski suradnik asistirala u nastavi na kolegijima Umjetnost srednjeg vijeka i Umjetnost srednjeg vijeka u Hrvatskoj na studiju likovne kulture, te na kolegiju Ikonologija na studiju likovne kulture i povijesti umjetnosti. Od 2004. godine zaposlena je kao znanstveni novak u suradničkom zvanju asistenta na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci. Asistirala je na kolegijima Umjetnost ranog srednjeg vijeka, Umjetnost srednjeg vijeka, Kršćanska ikonografija, Ikonologija te Umjetnost gotike. U okviru nastave organizirala je brojnu terensku nastavu u Hrvatskoj i inozemstvu.
Suorganizatorica je međunarodnog znanstvenog skupa ikonografskih studija u Rijeci od 2007. do 2009. te pomoćnica urednice časopisa za ikonografske studije IKON od 2007. do 2009. Suorganizatorica izložbe Fragmenta sculpta – ranosrednjovjekovna kamena skulptura Kvarnera (Rijeka, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, 3. srppnja – 31. listopada 2009.). Sudjelovala je na pet znanstvenih skupova. Znanstveni rad usmjerava na probleme drvene kasnosrednjovjekovne skulpture Istre, Kvarnera i Dalmacije 14. i 15. stoljeća.
datum14
naslov14
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Romanička crkva sv. Marije, nekadašnjeg benediktinskog samostana na otoku Mljetu, najmonumentalniji je primjer jednobrodne kupolne arhitekture na istočnoj obali Jadrana, pa je za temu ovog izlaganja odabran spomenik kojem će se ponajviše pažnje posvetiti i u budućoj doktorskoj disertaciji o srednjovjekovnim jednobrodnim crkvama s kupolom južne Dalmacije i Boke kotorske u razdoblju od 9. do 13. stoljeća.
Na temelju ranijih podataka i revizijom dosadašnjih stavova, a posebice na osnovu podrobnije analize arhitekture mljetske crkve i analogija sa srodnim spomenicima, namjera je prikazati njezine graditeljske etape, osobito one srednjovjekovne. Pažnja će biti usmjerena i na interpretaciju prvotnog izgleda romaničkog predvorja i njegove arhitektonske plastike te na dosad neuočenu gotičku obnovu. U izlaganju će biti prikazane i dosadašnje interpretacije graditeljskih utjecaja mljetske crkve, pri čemu će se pojedina pitanja u interpretaciji njezine arhitekture, napose složeno trodijelno svetište, monumentalna kupola, tri bočna portala te predvorje, nastojati objasniti funkcijom benediktinske crkve što je u dosadašnjoj literaturi izostalo.
ZAGREB
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti
Ivana Tomas rođena je 1980. u Zagrebu. Završila je studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlena je na projektu dr. sc. Predraga Markovića, izv. prof. na Katedri za umjetnost romanike i gotike Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Suradnica je na međunarodnom projektu Transferts et circulations artistiques en Europe à l' époque gotique. Glavni predmet interesa: srednjovjekovna arhitektura južne Dalmacije i južne Italije.
datum15
naslov15
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Izlaganje će obraditi malo poznatu problematiku opusa Ivana Meštrovića. Kao što je recepcija njegovih djela na izložbi Exhibition of Serbo-Croatian Artists u Londonu, 1917. Poput izložbe u Muzeju Victoria i Albert (1915.) i ova je izložba bila organizirana pod snažnim političkim implikacijama. Ipak, zanimljivo je da Meštrović ne izlaže djela impregnirana političkim kontekstom i mitopoetikom vidovdanskog narativa, već svoje novije skulpture i reljefe religijske tematike.
Zanimljiva je kritika koju je u londonskom glasilu The New Age objavio književnik, pjesnik i kritičar Ezra Pound, pripadnik vorticista čiji je umjetnički stav izrastao iz sasvim drugačijeg intelektualno-kulturalnog i krajnje suvremenog ishodišta. Poundova kritika inicira čitav niz zanimljivih pitanja. Zašto je Ivan Meštrović toliko iritirao avangardne krugove što su se u Londonu artikulirali u vrijeme njegovih izložaba? Kakvo je uopće bilo mišljenje Ivana Meštrovića o avangardnoj umjetnosti?
Na izložbi su se među izlošcima našli i Meštrovićevi portreti suvremenika. Zahvaljujući tim portretima i raspoloživoj korespondenciji lako je odrediti društvene krugove u kojima se kretao. Do sada nisu istraživani ovi 'društveni' segmenti koji pružaju novi i drukčiji pogled na njegovu aktivnost. Nisu se isticali kontakti što ih je umjetnik ostvario s Eugenijom Errázuriz i njezinim nećakom José Antoniom Gandarillasom, koji su u većoj mjeri bili povezani s alternativnim modusima što ih je pružao 'moderan' život. Nadalje, svi su ti protagonisti modernog urbaniteta - napose lady Maud Cunard - priređivali soareje na koje su bili pozivani Meštrović i njegova supruga Ruža, gdje su se mogli neposredno informirati o novim oblicima i tendencijama u književnosti ili teatru. Što je takvo okružje značilo za umjetnost Ivana Meštrovića? Kakve je poticaje mogao naći u društvenim salonima Londona? Jesu li ambijenti koje je posjećivao mogli potaknuti Meštrovićevu sklonost ka dekorativnim obrascima likovnog oblikovanja?
SPLIT
Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Odsjek za povijest umjetnosti
Dalibor Prančević je diplomirao povijest umjetnosti i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Edita Schubert: od trapeza do stana - umjetničko djelovanje od 1985. do 1999., mentor: prof. dr.sc. Zvonko Maković). Doktorsku disertaciju pod nazivom Ivan Meštrović u kontekstu ekspresionizma i art décoa obranio je 2012. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (mentor: prof. dr.sc. Ive Šimat Banov). Od 2010. godine član je uredničkog odbora znanstvenog časopisa Anali Galerije Antuna Augustinčića (uredništvo: Ljiljana Kolešnik, Irena Kraševac, Božidar Pejković, Dalibor Prančević, Davorin Vujičić).
datum16
naslov16
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Kao najjužniji grad bizantske Dalmacije Kotor je, nakon Risna u antici, preuzeo ulogu najznačajnijeg urbanog centra u Boki kotorskoj. Na njegovoj pozornici krajem 8. i početkom 9. stoljeća odigrali su se događaji koje nam danas služe kao ključni reperi oko kojih se vežu počeci ranosrednjovjekovne umjetnosti u Boki. To je vrijeme prvog potvrđenog kotorskog biskupa Ivana, sudionika Drugog nicejskog koncila 787. godine, pod čijom su naručiteljskom palicom opremani interijeri starijih ranokršćanskih crkava na području biskupije. Njihove mramorne liturgijske instalacije pripisane su novoj Klesarskoj radionici iz doba biskupa Ivana te predstavljaju najraniji sloj predromaničke plastike na čitavom području južne Dalmacije.
U Ivanovo vrijeme došlo je i do nabave relikvija svetoga Tripuna, po tradiciji 809. godine. Na novom gradilištu martirija formirana je slijedeća generacija umjetnika, otprije poznata kao Kotorska klesarska radionica. Ona pokazuje već dosegnutu zrelost predromaničkog stila, a broj i rasprostranjenost lokaliteta na kojima radi znatnu su veći, što govori o intenzivnoj graditeljskoj aktivnosti te o pojačanjom valu kristijanizacije stanovništva. Njezina produkcija obuhvaća široko područje od Dubrovnika do Lješa te se vremenski smješta u prvu polovinu 9. stoljeća.
Nakon ovog zamaha umjetničke aktivnosti u Boki, u drugoj polovini 9. stoljeća uslijedio je zastoj. U 10. i 11. stoljeću vodstvo na umjetničkom planu preuzima dubrovačko i pelješko područje. U Kotoru su također prisutni odjeci ove skulpture – nekolicina reljefa može se povezati s opremom Sv. Petra Velikog u Dubrovniku te s 2. slojem pelješke skulpture što ga je definirao M. Jurković. S kraja razdoblja potječe nekoliko značajnijih reljefa na prijelazu prema ranoromaničkim stilskim strujanjima, koje u svom dozrelom obliku prvi puta susrećemo tek na novoj katedrali Sv. Tripuna iz 1166. godine.
ZADAR
Sveučilište u Zadru, Odjel za povijest umjetnosti
Meri Zornija rođena je u Šibeniku 1974. godine. Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru u grupi povijest umjetnosti-arheologija, gdje je diplomirala je 2005. godine. Od 2007. zaposlena je kao znanstveni novak–asistent na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru na znanstvenom projektu voditelja prof. dr. sc. Nikole Jakšića Umjetnička baština Jadrana od kasne antike do romanike. Iste godine upisuje Poslijediplomski doktorski studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, s temom doktorske disertacije Ranosrednjovjekovna skulptura na tlu Boke kotorske pod mentorstvom Nikole Jakšića. Na odjelu u Zadru sudjeluje u nastavi na preddiplomskom studiju držeći predavanja i seminare iz temeljnih i izbornih kolegija vezanih uz umjetnost ranoga kršćanstva, ranog srednjeg vijeka i Bizanta, kao i izborne kolegije vezane uz iluminirane rukopise. U znanstvenom radu bavi se fenomenima ranokršćanske i ranosrednjovjekovne umjetnosti istočne obale Jadrana, poglavito predromaničkom skulpturom južne Dalmacije i crnogorskog primorja. Surađivala je u organizaciji izložbe Zagovori svetom Tripunu - Blago Kotorske biskupije u Zagrebu 2009/2010. godine. Do sada je sudjelovala na jednom međunarodnom i dva domaća znanstvena skupa te je za tisak predala dva znanstvena rada.
datum17
naslov17
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Franjevački red (lat. Ordo Fratrum Minorum), kojega je 1209. godine osnovao sv. Franjo Asiški (Asiz, 1182. – 1226.) i potvrdio papa Inocent III. (1198. – 1216.), s velikim se uspjehom prilagodio novim zahtjevima koje su pred redovničke zajednice stavile odluke Tridentskoga sabora (1545. – 1563.). Tome su uvelike doprinijele i reforme koje su se unutar samoga franjevačkoga reda odigrale neposredno prije početka poslijetridentske obnove Crkve. Među njima je, u smislu organizacije reda, zasigurno najvažnija njegova podjela na tri glavna ogranka: godine 1517. na opservante (lat. Ordo Fratrum Minorum, kraticom OFM) i konventualce (lat. Ordo Fratrum Minorum Conventualium, kraticom OFMConv), kojima su se 1528. godine pridružili tek utemeljeni kapucini (lat. Ordo Fratrum Minorum Capuccinorum, kraticom OFMCap). U gotovo natjecateljskome duhu i želji da se potvrde kao jedini pravi nasljedovatelji sv. Franje Asiškoga, predstavnici spomenutih ogranaka franjevačkoga reda promišljeno su gradili redovnički i vizualni identitet svojih zajednica. O tome svjedoče ne samo brojni pisani i arhivski dokumenti, mahom sačuvani u talijanskim arhivskim i knjižničnim zbirkama, nego i produkcija likovnih djela, osobito slika s prikazom sv. Franje Asiškoga kao sveca utemeljitelja i uzora franjevačke duhovnosti. Tražeći i izražavajući u ovim slikama potvrdu vlastite autentičnosti, franjevci, a osobito kapucini, su tijekom 16. stoljeća razvili povijesni interes za slikarstvo, koristeći slike kao povijesne dokaze u polemici oko nasljedovanja izvornoga franjevaštva. U izlaganju će se dati osvrt na spomenutu problematiku korištenja slika kao povijesnoga dokumenta unutar franjevačkoga reda te će se na odabranim prikazima sv. Franje Asiškoga rekonstruirati tragovi ovakvoga pristupa u domaćoj poslijetridentskoj slikarskoj baštini.
ZAGREB
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti
Josipa Alviž rođena je 1980. godine u Brežicama, Republika Slovenija. Godine 2006. diplomirala je povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2006. godine zaposlena je kao vanjska suradnica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 2008. godine kao znanstveni novak na projektu Slikarstvo i skulptura 17. i 18. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj (voditeljica dr. sc. Sanja Cvetnić, red. prof.) pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Akademske godine 2007./2008. upisala je Poslijediplomski doktorski studij povijesti umjetnosti i trenutačno je u završnoj fazi izrade doktorske disertacije na temu »Slikarstvo 17. i 18. stoljeća u kapucinskim crkvama i samostanima u Hrvatskoj« (mentorica dr. sc. Sanja Cvetnić, red. prof.). Sudjeluje u izvođenju nastave iz obveznih i izbornih kolegija na Katedri za metodiku nastave povijesti umjetnosti, a u okviru nastavničkoga smjera diplomskoga studija povijesti umjetnosti. Glavna područja njezinoga stručnoga interesa su metodika nastave povijesti umjetnosti i likovne umjetnosti 17. i 18. stoljeća.
datum18
naslov18
18:30 h

DPUH
Preradovićeva 44
Zagreb
Razdoblje između dva svjetska rata u Hrvatskoj obilježeno je postepenom profesionalizacijom tržišnog komuniciranja, počecima strukovnog udruživanja te osnivanjem zavoda koji su promicali stvaranje modernih i funkcionalnih reklama i bili utemeljeni po uzoru na svjetske reklamne agencije (Imago, Atelier Tri). Suradnici tih zavoda svoje su plakate, novinske oglase i kampanje temeljili na visokim europskim standardima, oblikovnom vokabularu avangarde i art décoa, suvremenim spoznajama znanosti o reklami i pažljivo osmišljenoj strategiji i oblikovanju branda proizvoda, te su stvorili reklame koje predstavljaju reprezentativne uzorke vizualne kulture onoga vremena.
Predavanje će, kroz brojne primjere oglasa i kampanja, prikazati osnovna obilježja reklamnog djelovanja 1920-ih i 1930-ih, a posebna pažnja posvetit će se propagandnim aktivnostima Zagrebačkog zbora, gospodarske manifestacije koja je u međuratnom razdoblju postala poligonom za afirmiranje modernog grafičkog dizajna. U kreiranju vizualnog identiteta zbora sudjelovali su tadašnji najznačajniji umjetnici i dizajneri poput Sergija Glumca, Ljube Babića, Otta Antoninija, suradnika Ateliera Tri (Božidara Kocmuta i braće Vladimira i Zvonimira Mirosavljevića) i mnogih drugih koji su pridonijeli visokom stupnju grafičkog oblikovanja plakata i popratnih materijala sajma i imali važnu ulogu u povijesti vizualnih komunikacija u Hrvatskoj.
ZAGREB Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti
Lovorka Magaš Bilandžić rođena je 1981. u Zagrebu. Diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2005., a doktorirala 2012. s temom Sergije Glumac − život i djelo. Na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zaposlena je od 2006. kao znanstvena novakinja − asistenica, a od 2012. kao viša asistentica. Surađivala je na nekoliko znanstvenih projekata (Hrvatska umjetnost od klasicizma do postmoderne), a od 2013. surađuje na projektima Prosvjetne i kulturne veze Zagreba, Beča i Budimpešte od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, Pariška likovna scena i hrvatska moderna umjetnost i Bauhaus − umrežavanje ideja i prakse. Autorica je nekoliko izložaba: Sergije Glumac (2005.), Strast i bunt u hrvatskoj karikaturi (2011.) te Ekspresionizam u hrvatskoj grafici i Suvremena hrvatska grafička scena / propitivanje medija (obje 2013.). Bavi se temama vezanima uz modernu i suvremenu umjetnost, a posebno grafikom, grafičkim dizajnom, scenografijom i poviješću izložbi.
Voditeljica programa: dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić | Vizualni identitet: DZN | Izrada web stranice: F.G.
Financijski podržalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u programu popularizacije znanosti u 2013.
www.dpuh.hr